Kao što se zna, socijaldemokracija kao relevantan politički svjetonazor ili opcija, pripada lijevim političkim orijentacijama, s naglaskom na društvene odnose koji se temelje na radu, a ne kapitalu. Načelno, to socijademokracija je stalan pokušaj da se, po njoj, nepravednosti i negativne posljedice kapitalizma kao jedinstvenog političkog, ekonomskog i socijalnog sustava otklone bez revolucija, dakle evolucijom i demokracijom i na takav način uspostavi socijalističko društvo. Temeljna nepravednost kapitalističkog društva, po socijaldemokratima nedostatak je "sluha" za obične, radne ljude, a pogotovu siromašne, što je posljedica tobožnje nesavršenosti slobodnog tržišta, individualizma i zakona profita. Socijaldemokracija zagovara slobode koje su veće od čisto individualnih, što znači protiv je svake diskriminacije i eksploatacije od strane kapitalista, jednakost i socijalnu pravdu ne samo pred zakonom, nego i u ekonomiji i kulturi i solidarnost, odnosno suosjećanje sa žrtvama nepravde i nejednakosti. Iako su socijaldemokratske opcije niz godina bile vrlo utjecajne, pa i vladajuće u nizu zapadnoeuropskih zemalja, činjenica je da posljednjih godina socijaldemokracija pati od kriza i nedostatka lidera, percipira se politički neodlučnom i ekonomski neučinkovitom. Takav položaj socijaldemokracije u suvremenoj Europi nagovijestio je i u svojem članku iz 1999. ugledni hrvatski politički teoretičar Tomislav Sunić. /Bajro Sarić/
Već desetljećima se na Zapadu na vlasti izmjenjuju desne s lijevim strankama. Dolaskom globalnoga gospodarstva i njegovih, često nemilih, socijalnih posljedica, velik broj europskih glasača pokazuje simpatije za stranke lijevog centra. U trinaest zemalja zapadne Europe danas su na vlasti koalicijske stranke lijevih liberala, odnosno socijaldemokrata. Razlog popularnosti stranaka lijevog centra leži u činjenici da komunističke opasnosti više nema, a životni standard slabi. Kupovna moć zapadnih Europljana, uključujući i Amerikance, u zadnjih dvadeset godina pala je za 20 posto, što se odražava i na slabljenju srednjeg staleža, okosnici svake parlamentarne demokracije.
Tradicija socijaldemokracije naročito je naglašena u Njemačkoj i u skandinavskoj Europi, a manje u latinskoj i južnoj Europi. Glasovita njemačka socijaldemokracija poseban je povijesni fenomen, tim više što njezin današnji izgled ima malo zajedničkog s ranom njemačkom socijaldemokracijom. U današnjoj zapadnoj Europi, socijalisti i socijaldemokrati skloni su višim poreznim stopama, ali i učinkovitijoj socijalnoj politici prema siromašnijim dijelovima stanovništva. Njihova gospodarska politika, u kritičkim očima konzervativaca, prilično je neučinkovita. Poduzetnici s visokom dozom gospodarske samoinicijative, uključujući i famozne »tajkune«, često traže investicijske mogućnosti u drugim zemljama ili pak sklanjaju novce po fiskalnim rajevima, poput Cayman Islandsa, Monaca ili Luxembourga. Porezi u socijaldemokratskim skandinavskim zemljama često prelaze 50 posto na osobni dohodak, a višeetnička Belgija s vječitim koalicijskim vladama danas je najzaduženija zemlja u zapadnoj Europi. U Americi su porezi niski, ali zato ne postoje socijalni programi za siromašne dijelove građanstva.
Za razliku od njemačkih socijaldemokrata, u latinskim zemljama Europe demokratski socijalisti skloniji su ideologiziranoj politici. U Francuskoj, prije raskola između ljevice i desnice, najprije je došlo do intelektualnih razdora unutar same ljevice. Velik broj socijalista i anarhosindikalista tijekom francuske Treće republike, tj. uoči Drugog svjetskog rata, gaji simpatije prema fašističkim i antisemitskim idejama. Tijekom njemačke okupacije Francuske, od 1940. do 1944., znatan broj francuskih socijalista surađuje s nacionalsocijalističkom Njemačkom.
Socijaldemokrati u srednjoj i sjevernoj Europi uspješno su izbjegavali zamke totalitarne i kolektivističke svijesti. U raznim koalicijskim vladama socijaldemokrati su pokazali dobre učinke, posebice šezdesetih i sedamdesetih godina ovog stoljeća, s kancelarom Willyjem Brandtom i Helmutom Schmidtom. Razlog njihove uspješnosti ne leži samo u tolerantnoj baštini njemačke socijaldemokracije. Razlog treba također tražiti u vrlo obrazovanoj njemačkoj poslijeratnoj političkoj klasi, koja je dobrim dijelom stekla radne navike i koja je školovana tijekom proteklih dvanaest godina nacionalsocijalizma. Nadalje, američki atomski kišobran i gotovo pola milijuna američkih vojnika na njemačkom tlu, učinili su apolitičkim veliki dio njemačkoga građanstva. »Sveta gospodarstvenost« (Heilige Wirtschaftlichkeit) postala je nadomjestak za politiku moći.
U današnjem globalnom selu, na početku trećeg milenija, pokušaji socijal-demokrata da se nametnu kao »treći put«, jalovi su. Nije više moguće natjecati se na globalnom slobodnom tržištu radne snage i usluga s jeftinom radnom snagom i robom iz istočne Europe i Azije. Gotovo sve vlade u Europi prihvaćaju stoga neku vrstu političkog amalgama, tj. »kohabitacijskih« - koalicijskih režima sastavljenih od pokojega zalutaloga konzervativca, uz brojne liberale i socijaldemokrate.
Europska ljevica nalazi se ponovno u »građanskom ratu«. Naime, nova ljevica, koja je na vlasti na Zapadu, ratuje danas sa starom ljevicom, koja je na vlasti u Jugoslaviji. Zapadnjački čelnici, koji su nekad studentski mudrovali o virtualno titoističkom »happeningu«, zvanom »Brčko-Banović«, ne prezaju danas rušiti pruge i ceste ostavljene za doba jugosocijalizma, dakako, uz kapitalističke i zapadnjačke novce.
Socijaldemokracija ponekad dobro maršira s duhom vremena, ponekad pravi grdne greške. Dolaskom na vlast socijaldemokrata Friedricha Eberta 1919., njemačka vlada nemilosrdno likvidira komuniste, tzv. Spartakiste, i postavlja temelje demokratske Njemačke. To nije bio više slučaj deset godina kasnije, kada socijaldemokrati više vremena provode u stranačkim svađama, nego u sprječavanju rastuće popularnosti novog »trećeg puta«, tj. novog socijalizma - nacionalsocijalizma. Na sličan način 1917., umjereni ruski socijalist, premijer Aleksandar Kerenski, nipošto ne želi savez s ruskim nacionalistima i antikomunistima, poput generala Lava Kornilova, koji je uočio patogenezu komunizma, tj. internacionalnog socijalizma. Možda je Kerenski nakon svoje bizarne tromjesečne vlade nehotice postao glavni krivac za boljševizaciju Rusije i naknadnu komunističku tiraniju diljem pola kugle zemaljske. Svoju glavu spasio je bijegom u Ameriku, ali Rusiju nije uspio spasiti.
U izvanrednom stanju socijaldemokratima često nedostaje osjećaj za politički realizam. U dobi globalnog tržišta, što je u biti eufemizam za današnji ultrakapitalizam, socijaldemokrati neće igrati bitnu ulogu u rješavanju rastućih gospodarskih i društvenih problema. Pojam nacionalne države i pojam suverenosti, izgubili su svoje prvobitno značenje, stoga ni socijaldemokratski programi ne mogu biti isti kao prije. Bilo da je riječ o lijevom krilu laburista u Engleskoj ili postšezdesetosmašima na vlasti u današnjoj Njemačkoj i Italiji. Svi su oni svjesni da je došao kraj iluziji o stalnom gospodarskom rastu. Potrošna roba, radna snaga i usluge danas su znatno jeftiniji u zemljama pacifičkog bazena, nego u zapadnoj Europi. Sindikati i mjere zaštite radnika nespojivi su s logikom globalnog tržišta, što najbolje pokazuje dinamična Amerika. Usprkos stalnoj retorici o ljudskim pravima, Amerika ima danas zanemariv broj sindikalista, a broj njezinih poluzaposlenih (»working poor«), prelazi više od 10 posto aktivnog stanovništva.
U postkomunističkoj Europi trend ka socijaldemokraciji je logičan psihološki refleks na srušene fantazije o ulasku u bogatu Europu. No želja za »trećim putem«, tj. vladom koja odbacuje sirovu baštinu socrealizma i surovu baštinu ultrakapitalizma, nije ostvariv. U narednim godinama pokušaji socijaldemokratizacije srednjeg i istočnoeuropskog podneblja ovisit će prvenstveno o makroekonomskoj slici zapadne Europe. Ali ni ta slika, sa svojih 18 milijuna nezaposlenih, nije više bajna. Bez dvojbe, izlaz je uvijek moguć u nekom »trećem putu«. Možda u nekoj vrsti geoekonomskog protektorata ili polukolonijalnog sustava, pogotovo za zemlje srednje Europe. Ili možda u nekoj vrsti izolacionizma i gospodarskoga protekcionizma, što je donekle vidljivo u današnjoj Jugoslaviji. Nije za zaboraviti da su nacionalsocijalizam i fašizam također bili »treći put«; radikalni odgovor na internacionalni financijski kapital i na internacionalni socijalizam, tj. komunizam. I socijaldemokrati, i komunisti, i nacionalsocijalisti, slavili su, i još slave tzv. Praznik rada. Ali svak sa svojom prolaznom ikonografijom i svojom demagogijom.
15. srpnja 1999.
Tomislav Sunić – "Vjesnik" /1999./
