U Lijepoj našoj slijede se zapadni trendovi. Jednostavno, imamo tendenciju biti ´in´. Tako smo počeli i mahnito zuriti u ekran računala.
Smatra se kako ovisnici o internetu uvelike zaboravljaju i zanemaruju ono što se smatra 'normalnim životnim navikama' kako bi se u što većoj mjeri posvetili svom hobiju koji je odavno to prestao biti. Pojedinci čak idu toliko daleko da svojim 'virtualnim svijetom' zamijene onaj realni te ga doživljavaju jednako intenzivno i emotivno kao i onaj 'pravi' život. Još veći problem nastane kad se zbog upražnjavanja te ovisnosti, počnu zanemarivati i esencijali faktori življenja, poput hrane i sna.
Ono što je tom hobiju dalo ipak klasifikaciju 'ovisnosti', činjenica je i kako nerijetko korisnici imaju potrebu sve više i više vremena provoditi na internetu te, ukoliko to iz nekog razloga nije moguće, osjećaju krajnje nezadovoljstvo. Tako dolazi do gubitka kontrole, pa poricanja problema, lažnih isprika, osjećaja krivnje, ali i nemogućnosti da nešto promijene svojom voljom. Školski primjer simptoma ovisnosti.
Nadalje, ukoliko je korisnik onemogućen ostvariti željeni kontakt s računalom, reakcija je vrlo slična onoj kad narkoman dođe u krizu (naravno, u slučaju blaže ovisnosti o opijatima, op.a.). Loše raspoloženje, nervoza, razdražljivost, nesanica, znojenje, lijenost te stav kako je život bez računala jednostavno besmislen. Virtualni svijet uvelike služi kao bijeg iz realnosti, osobama koje su naglašenog senzibiliteta, depresivne ili jednostvano onemogućene, bilo iz 'konkretnih razloga' ili sušte lijenosti, nositi se s problemima svakodnevice. Nije nepoznanica kako postoje i slučajevi kad pojedinac ne odlazi na posao, fakultet, školu i slično, kako bi mogao ostati uz ekran svog računala.
Psihologinja Kimberly S. Young osmislila je i ljestvicu kojom možete doći do vlastite procjene potencijalnog problema. Poanta je u tome da ako odgovorite pozitivno na četiri ili više od dolje navedenih stavki, vrijeme je da se obratite nekome za pomoć: 1. Pretjerano sam zaokupljen internetom (mislim o njemu i dok je ugašen). 2. Da bih postigao zadovoljstvo, potrebno je ulagati sve više vremena. 3. Osjećam gubitak kontrole nad korištenjem interneta. 4. Osjećam uznemirenost i razdražljivost kada pokušam skratiti provedeno vrijeme na internetu ili prestati koristiti se internetom. 5. Internet mi je način bježanja od problema ili emocija s kojima se teško nosim (bespomoćnost, krivnja, anksiznost, depresija). 6. Lažem članovima obitelji i prijateljima da bih prikrio koliko sam zaokupljen internetom. 7. Ugrožavam ili riskiram gubitak važnih odnosa, posla, školovanja ili karijere zbog interneta. 8. Unatoč velikom ulaganju novca i dalje ustrajavam na internetu. 9. Prolazim apstinencijsku krizu kada je internet isključen (porast depresivnosti, anksioznosti). 10. Ostajem na internetu dulje nego što sam planirao.
Iako se nudi mogućnost liječenja protiv te 'najmodernije' ovisnosti, problem je taj što u slučaju ovisnosti o internetu, nije moguća potpuna apstinencija. Naime, sam kompjuter je danas postao nezaobilazan dio, čak i potreba svakodnevnog života u razvijenijim zemljama. Tako je cilj terapije ovisnicima probuditi zanimanje za razne druge aktivnosti u slobodno vrijeme, poput primjerice sporta. No, kineski su liječnici još 2008. godine proveli istraživanje na 1300 korisnika koji dnevno provedu više od šest sati na internetu. Došlo se do zaključka kako ta ovisnost najviše pogađa osobe u dobi od 18 do 30 godina te kako su neki od simptoma ovisnosti i žudnja za uključivanjem na internet, ali i mentalna ili fizička bol kad korisnik nije u mogućnosti biti online.
Temeljna razlika između 'straromodnih' ovisnosti i ovih iz novijeg vremena, u tome je što u organizam ne unosimo nikakve tvari već uporabom određenih tehničkih sredstava postižemo određeni stupanj zadovoljstva i ugode – iznio je psiholog Zoran Šimić u svom istraživanju na 'tehnološku' ovisnost te dodao kako je razlika i u tome što se ''kod 'tehnološke' ovisnosti ne stvara fiziološka ovisnost, kao kod alkoholizma ili narkomanije, već samo psihološka''.
Šimić je u svom istraživanju i naveo tipove ovisnosti o internetu, koje dijeli po sadržaju i aktivnostima: ovisnici o informacijama, ovisnici o računalnim igrama putem interneta, ovisnici o 'chatu' (pričaonicama) i e-mail porukama, ovisnici o 'cyber' seksu, ovisnici o kockanju putem interneta te ovisnici o kupovini putem interneta. Nadalje, naveo je i kako su istraživanja pokazala kako je najviše ovisnika o chatu i e-mail-u, a najmanje o kockanju i kupovini putem interneta.
No, psiholog napominje kako ne ''ne postoje jednoznačni kriteriji po kojima se kod nekoga utvrđuje postojanje ovisnosti o internetu''. Kao obilježja tih ovisnika naveo je ona da ''internet ima središnje mjesto u njihovom životu (i kad nisu spojeni na internet, razgovaraju i razmišljaju o njemu), internet im postaje važniji od prijatelja ili obitelji, potrebno im je sve više i više vremena provoditi uz internet da bi postigli jednako zadovoljstvo, ostaju spojeni na internet duže nego što su planirali, zbog interneta je smanjena učinkovitost na poslu ili u školi/fakultetu, više puta su bezuspješno pokušavali kontrolirati pristup internetu (pokušaj smanjenja ili potpunog prekida korištenja interneta), osjećaju se nemirno, zlovoljno, potišteno ili razdražljivo ako im je onemogućen pristup internetu, često im je internet način bijega od problema i slično''.
U nekim slučajevima u konačnici dolazi i do razvoda braka, gubitka posla, poteškoća u učenju ili spremanju ispita, financijske poteškoće i brojnih drugih problema.
Zoran Šimić napominje i kako je pet do deset posto od čitave hrvatske populacije onih koji se mogu okarakterizirati kao ovisnici, no da u Hrvatskoj taj problem još nije uzeo većeg maha. Prema istraživanju agencije Gfk, procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko 1,3 milijuna korisnika Interneta starijih od 15 godina, pa se dolazi do spoznaje o gotovo 130 tisuća ovisnih o internetu. Ovisnici su u dobi od 20 do 30 godina i nema razlika u odnosu na spol.
Ipak, upozorava kako treba raditi na prevenciji, kako hrvatska budućnost ne bi bila otvaranje klinika za liječenje još jednog tipa ovisnosti.
Jedna od kineskih terapija za liječenje ove ovisnosti bila je, primjerice, i korištenje elektrošokera koja se provodila u istočnoj provinciji Shandong. Ta ''Terapija za čišćenje uma'' primjenjivala se na oko tri tisuće pacijenata, a osmislio ju je Yang Yangxin. No, 2008. je kineski ministar zdravstva kazao kako nema dokaza da ista djeluje na ovisnike o Internetu te zabranio uporabu terapije, iako je u Kini ova ovisnost iste te godine i službeno registrirana kao psihička bolest. Naime, čak 300 milijuna Kineza koristi internet, od kojih 40 milijuna igra internetske igrice.
Kad se već spominju Azijati, te godine su u časopisu American Journal of Psychiatry objavljeni rezulatati jednog južnokorejskog istraživanja koje navodi kako svaki student prosječno provede oko 23 sata tjedno uz računalne igre, procjenjuje se da oko 1,2 milijuna studenata treba barem savjetovanje, oko 210 tisuća djece u dobi od 6 do 19 godina zahtijevaju liječenje, njih oko 80 posto trebalo bi uzimati i psihofarmake (najčešće zbog depresivnoga poremećaja koji prati ovisnost), a za 20 do 24 posto bila bi preporučljiva hospitalizacija. Nadalje, navodi se i 10 slučajeva zastoja srca u internetskim kafeima i ubojstava povezanih s igranjem igara. Zbog tih razloga je već prošle godine u Južnoj Koreji educirano 1 043 savjetnika u liječenju internetske ovisnosti, u 190 bolnica i centara za liječenje. U školama se uvode preventivni programi. U Kini je situacija slična, oko 14 posto adolescenata (oko 10 milijuna) zadovoljavaju pretpostavljene kriterije za taj poremećaj.
30. siječnja 2010.
www.dalje.com/hr
