Što je zajedničko Vukovaru, Slavonskom Brodu, Belom Manastiru, Zagrebu, Splitu, a možda i još kojem gradu? Osim da su to gradovi u Hrvatskoj? Zajedničko im je to što je u tim gradovima već duže vrijeme kriza vlasti. Već godinu i pol dana, dakle gotovo pola mandata, ti su gradovi politički i stvarni taoci jednog lošeg zakona - zakona o izboru načelnika, gradonačelnika i župana. Taj zakon samo u tim slučajevima mijenja logiku izbora, i ispred stranke stavlja pojedince, i to doslovno. Gospoda načelnici, gradonačelnici i župani svoja radna mjesta dobili su u vlasništvo. Kada se tom apsurdnom zakonu pridoda onaj još apsurdniji - zakon o referendumu, imate tragikomičnu situaciju - lakše je provesti referendum za pristupanje EU, nego li smijeniti načelnika Starih Jankovaca. Doslovno.
Jer izborom za mjesto gradonačelnika (govoreći o gradonačelnicima govorim i o načelnicima i županima), član neke stranke ili nezavisni pojedinac, postao je praktično nedodirljiv. Stranka koja ima sreću da ima svog gradonačelnika, lako postane žrtva njegovog reketa. A da ne govorimo o reketarenju gradova.
Ali prava kriza nije u tom zakonu, već u njegovim posljedicama koje se manifestiraju u gradovima navedenima na početku ovoga dnevnika. Mislim da ovaj problem nije načelne prirode, jer u ovome trenutku, samo ako ćemo zbrojati stanovnike navedenih gradova govorim o aktualnoj situaciji cca 1.300.000 hrvatskih građana. Naime, događa se sljedeće: gradonačelnik, zato što je bogat/dobar/lijep/manipulator ili zbog bilo koje druge poželjne svoje osobne karakteristike, požanje bolji rezultat na izborima za gradonačelnika nego njegova stranka u izborima za gradsko vijeće, te dolazi do krize vlasti. Tako, primjer Vukovara, SDP ima gradonačelnika, ali je predsjednica gradskog vijeća HDZ-ovka. Možda primjer Vukovara nije dobar, jer je Vukovar opet specifičan: SDP ima sa SDSS-om većinu i u vijeću, ali ne žele smijeniti HDZ-ovu predsjednicu gradskog vijeća. Ili primjer Zagreba, u kojem je sve bilo super dok Bandić nije otkazao poslušnost. Sad nije super, i nitko ništa ne može učiniti. I upravo je u tome bit - što taj zakon veže hrvatskim građanima ruke i ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. A veže ruke i strankama koje bi se možda željele umiliti svojim biračima, ili, što je vjerojatnije, svojim interesima, te smijeniti mrskog gradonačelnika, ali ne mogu.
Točno, možete reći da je izravna pobjeda gradonačelnika na izborima trijumf demokracije. Ali problem je u pitanju: može li se demokracija demokratskim putem sebe odreći, odnosno sebe onemogućiti? Jer, opet taj jadni Vukovar, vukovarski gradonačelnik je na izborima dobio 5.600 glasova, a da bi se uopće pitanje o njegovoj smjeni stavilo na dnavni red gradskog vijeća potrebno je 6.600 potpisa. Više je potrebno potpisa građana da bi nešto ušlo na dnevni red gradskog vijeća, nego što je potrebno glasova da bi netko postao gradonačelnik. A zamislite i jadni Zagreb. Koliko desetaka tisuća treba potpisa da bi se uopće razgovaralo o smjeni Bandića? Ili Keruma?
Treba mjenjati taj zakon, da bi demokracija bila uspješnija. A trebalo bi mjenjati i zakon o referendumu, tako da nam bude lakše u proceduru uputiti zahtjev za smjenom Keruma ili bilo kojega gradonačelnika koji smatra da je Mucalo dovoljno kvalificiran da operira bruh. Zdravstvujte!
16. listopada 2010.
StarPil – www.pollitika.com
