Homo oeconomicus

/NE/UTEMELJENI OPTIMIZAM?

Prvi potezi nove hrvatske "lijeve" Vlade predvođene Zoranom Milanovićem, sudeći po anketama, koje znaju biti i nevjerodostojne, hrvatski građani ocjenjuju pozitivno, a i samo povjerenje u njega na granicama je izvanrednog /čak 73%/. Makar su i same odluke, primjerice o povećanju PDV-a za 2 postotna boda, povećanje osnovice za "neobračun" poreza na dohodak, ukidanje povlaštenih mirovina, uglavnom zadržavanje porezne presije turističkim poduzetnicima, statusa quo u /pre/glomaznoj, skupoj i tromoj javnoj administraciji, barem što se tiče broja zaposlenih i najave onoga što će se još promijeniti u makroekonomskoj, socijalnoj, razvojnoj i regionalnoj politici čak i kontradiktorne. Ali tko zna, možda se u vidu ima cjelovit učinak, možda je u pitanju cjelovita koncepcija izlaska iz recesije i svekolike apatije koju ne mogu "prostim" okom vidjeti. Uostalom,  ne bilo ni korektno odmah biti kritičar ne samo ove, nego i bilo koje druge vlade. Posljedice svega toga bit će razvidne za kojih pola godine, ne prije. Tek će se onda vidjeti je li optimizam vladajućih i povratak osmijeha na lice najčešćeg Hrvata utemeljen ili ne. Na kraju krajeva, po mojem mišljenju Hrvatska je i prije dolaska na vlast lijeve "Kukuriku" koalicije, zahvaljujući i prethodnoj vlasti desne koalicije predvođene HDZ-om imala uglavnom "na papiru" uređen ekonomski, socijalni i pravosudni sustav sukladan europskim standardima i nije se po njemu imalo što osobito "čeprkati". Međutim, a to traje i više od desetljeća, izostala je takozvana politička volja za njegovu provedbu i zbog toga su možda i "desni" i izgubili izbore. Naime, kod nas se još od onih, kako za koga vremena, drži da je sav politički posao završen donošenjem, a ne provođenjem zakona. Koliko ste puta samo čuli od političara da će se pukim donošenjem ovih ili onih, pa i najboljih zakona, što se i dogodilo, promijeniti zbilja, naravno nabolje. Namjerno ili nenamjerno, svejedno, zaboravlja se kako te iste zakone moraju provoditi i oni koji su ih donijeli i oni na "terenu", obični ili neobični hrvatski građani, poduzetnici i tu se nerijetko držimo one kako se ipak ne treba zakona držati kao "pijan plota", posebice ako se tiče "naših". Kako se ispostavlja, najčešće radi političkog i socijalnog mira. Pred zakonom bi trebali biti svi jednaki u nekoj uređenoj pravnoj i demokratskoj državi, ali svakodnevno uočavamo, ako nam se hoće, kako to i nije baš tako i kako vrijedi ona "tko jači taj tlači". Ipak ima još podosta i tko zna dokad još puno "jednakijih" od "jednakih" i svjestan sam, barem u mojem "mandatu" da će tako i ostati. Dovoljno sam pročitao i iskusio, što ne vrijedi samo za Lijepu našu, da se navike i mentalitet naroda ne mijenja po sebi samo zakonima, čak ni revolucijama, pa ni ostvarenjem sna vlastite i sve upitnije, barem u novim, globalnim uvjetima, neovisne i suverene države. Mogu čak i tvrditi da je u samom začetku, skoro u jadnom položaju onaj koji se poziva na zakone, propise, pravdu i sl. i uopće onaj koji stalno nešto od nekoga traži, a ne daje ništa. Čini mi se da je proces raslojavanja hrvatskog društva na tanak sloj bogatih i najbogatijih s jedne, i puno deblji sloj siromašnih i najsiromašnijih s druge strane, skoro pa u "terminalnoj" etapi. I trebat će podosta godina, pod uvjetom provedbe djelotvorne makroekonomske i socijalne politike da takozvana srednja klasa bude uvjerljivo prevladavajuća, jer je ona temelj svake razvijenije države i njegovih perspektiva. Iako sam dosta puta čuo i drugačijih razmišljanja, ne držim da će bilo koji političar ili vlastodržac s bogatijom imovinskom karticom, bar u hrvatskim uvjetima, imati nekog većeg senzibiliteta ili empatije za svakodnevne muke najčešćeg puka, a sumnjam da će takvi biti i hrvatski socijaldemokrati. Makar se i sam puk mora pokrenuti, imati puno više samopouzdanja i vjere u vlastite mogućnosti, a u radikalnoj inačici najbolje je da od onih "gori" ništa i ne očekuje, pa ako dođe nešto dobro, dobro i došlo. Ponekad mi i licemjerno djeluju ti sukobi pozicijskih i opozicijskih saborskih zastupnika, dužnosnika i čelnika i skoro sam siguran kad se skupa nađu "na kafi" ili kakvom običnom ili neobičnom ručku, ipak zaključe kako je i jednima i drugima ovako dobro, nek traje dok traje i "uzmi sve što ti život pruža, jer danas si cvijet, a sutra...". Možda im to i nije bila prvotna nakana, ali kad se suoče s golemim i često nerješivim problemima, naprosto se "opuste".
Volio bih da Milanovićev i "lijevi" optimizam ima pokrića, da se u idućih pola godine koliko-toliko nabolje promijeni slika Hrvatske, da se izvučemo iz recesije i vjerujemo da takvo mišljenje dijeli i većina hrvatskih državljana, bez obzira na političko opredjeljenje. Međutim, nisam baš siguran da se ona može ostvariti bez radikalnih ekonomskih, socijalnih i ostalih reformi. I nisam siguran da će u prvi plan doći, recimo tako stvaralački, poduzetnički i riziku skloni slojevi hrvatskog društva, a u drugi plan oni koji su još uvijek u prvom planu, a to su oni koji ništa drugo nego po surovo političkim i nepravednim kriterijima dijele ionako mali novostvoreni "kolač", odnosno bruto domaći proizvod. Nema tu ni blagostanja ni sreće gdje kolo vode dužnici, a ne vjerovnici. Već i najave vladajućih da se neće ozbiljnije "zadirati" u javni sektor, poglavito što se tiče njegove glomaznosti i latentne nezaposlenosti, odnosno da će se ipak udovoljiti onoj o "o sitom vuku i ovcama na broju". A kako bi se i drugačije ponašali kad je to najveća "glasačka mašinerija" u Hrvatskoj odavno. Na ništa drugo nego nerijetko i trulim kompromisima i onoj "ruka ruku mije" čini mi se iluzornim da ćemo "optimalno iskoristiti" sve raspoložive potencijale – ljudske, prirodne i stvorene i tako skoro doći do neke nove, ajmo rijet treće Hrvatske, u svim sastavnicama ravnopravne i suvremene europske države. Ostajem kod one da se u Lijepoj našoj dobro događa samo onda kada se uklone "krivi" ljudi s "pravih mjesta", "pravi" ljudi s "krivih mjesta" i dođu, barem u zavidnom postotku "pravi" ljudi na "prava mjesta". Nema velike mudrosti za hrvatski oporavak i prosperitet, ona se "krije" samo u krugu "krivih" i "pravih". Sve drugo je, barem na "papiru" rješeno i samo je, možda i stalno pitanje hoćemo li ili nećemo učiniti to što bi trebali učiniti. I dok ne shvatimo i prihvatimo, da makar i nije "naš", trebamo mu dati povjerenje, jer od njega, njegovih znanja i vještina imamo i sami, posredne ili neposredne koristi. Ražalosti mi kako i nerijetko ne znamo prepoznati vlastite interese, opčinjeni vještim manipulatorima i kolektivnom sviješću i to zna biti često i glavni uzrok naših većih ili manjih nevolja. Meni se čini, zbog nekog unutarnjeg straha ili gubitka od "letenja", da su još uvijek i opet ne samo "ovuda" brojniji neprijatelji, nego prijatelji otvorenog društva iz svijeta Karla Poppera. A ja vam tvrdim da za svakoga tko zna, umije i prihvaća Lijepu našu, možda ne na način nekih koji bi htjeli da je prihvaća na njihov i nikakav drugačiji način, ima mjesta "pod suncem", pri čemu se i sam treba potruditi i znati što može, a što ne...

MATEO MILKOVIĆ

Ako se Nagrada Grada Dubrovnika za životno djelo dodjeljuje onima koji su svu svoju radnu i intelektualnu energiju /po/trošili za boljitak našega grada i to praktično cijeloga života, radeći i stvarajući upravo u njemu, neovisno o tome kojih su "korijena" i svjetonazora, a to po meni mora biti jedini objektivni kriterij i nikakav drugi, onda je prof. dr Mateo Milković doista "optimalan" izbor. Gradsko vijeće Grada Dubrovnika, jednako kao i nedavno umrlom prof. dr Adamu Benoviću, da ne bude zaborava, postupilo je posve ispravno i objektivno dodijelivši im nagrade za životno djelo. Ne umanjujući zasluge nikoga tko je sudjelovao u projektu "Sveučilište u Dubrovniku", a znajući kakve su, nažalost i još uvijek prave prepreke u izvedbi te još uvijek ne do kraja dovršene ideje, "izvana i iznutra", samo zahvaljujući znanju, ali još više volji i upornosti dr. Milkovića, uvjetno rečeno "operacija je uspjela i pacijent je živ". Sveučilište u Dubrovniku je činjenica, unatoč i osobnoj zdvojnosti u odnosu na njegovu potrebnost i profil. Što se tiče sumnje u njegovu potrebnost nju sam uklonio, ali još uvijek ne i profil. Naime, držim da ima podosta lutanja u smislu njegovog programskog usmjerenja, usklađenosti s tržištem rada i čini mi ponekad i "silovanja" kako bi se udovoljilo zakonskim odrednicama na račun same kvalitete nastavnog osoblja i njegovog "dodira sa zbiljom i praksom". Dubrovačko sveučilište nedovoljno je uključeno u znanstvene i stručne projekte koji se tiču krajnjeg hrvatskog juga. Poslovi koje bi njegovi profesori mogli obavljati izvode se na drugim sveučilištima, ustanovama i savjetodavnim tvrtkama daleko odavde, a ne mali novci tamo i odlaze. Možda sam slabo informiran, ali čini mi se da je sve slabiji interes školaraca iz naše županije za studiranje u Dubrovniku, čak i na istim smjerovima i neću kriti da je projekt "Sveučilište u Dubrovniku" u ozbiljnoj krizi i gubi utakmicu s okolnim i udaljenijim konkurentnim visokoškolskim ustanovama. Moglo bi se u krajnjem dogoditi, uostalom kao i primjerice s prometnom ili gospodarskom infrastrukturom, da ona bude posve izgrađena, a da je neće imati tko ili bar ne u dovoljnoj mjeri koristiti. Što je tome, ako je tome tako, najmanje je krivnja rektora i laureata prof. dr Matea Milkovića. Niti je on sam, pa ni puno jači mogao utjecati na te negativne trendove. Držim da se uglavnom njegovo "dijete", Sveučilište u Dubrovniku mora i dalje, s novim, mlađim znanstvenim i stručnim snagama razvijati i prilagođavati na dugoročno održivom konceptu s naglaskom na tu+rizam i pomorstvo, dakle ono što je suvremeno i buduće temeljno obilježje ovdašnje gospodarske i socijalne strukture.  U tome mora biti puno nazočnije ne samo u hrvatskim, nego i u međunarodnim razmjerima. Temelji, zahvaljujući prof. dr Mateu Milkoviću, ali i pok. prof. dr. Adamu Benoviću, ali i još nekolicini živih, nažalost i umrlih dubrovačkih znanstvenika i profesora su postavljeni, međutim "konstrukcija" se mora i održavati i učvršćivati, ako se već ne može izbjeći objektivno nametnut provincijski status zemljopisno, brojčano i prometno, ali ne i u smislu "duhovnog proizvoda", po čemu je Dubrovnik već i stoljećima prepoznatljiv, doduše sa znatnim usponima i padovima. Pa i čak da nije dobio Nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo, uzgred puno zaslužnih nikad je, iz ovih ili onih razloga nisu ni dobili, a vjerojatno nikad neće ni dobiti, prof. dr. Mateo Milković i "službeno" ulazi u povijesnu knjigu važnih Dubrovčana "svih vremena".