Homo oeconomicus

/PRE/SKUPA KOZMETIKA

Nema tu ništa čudnoga u rebalansu hrvatskog državnog proračuna za 2010. niti u njegovom deficitu koji se planira skoro udvostručiti, na 14 milijardi kuna. Iduća je, 2011. izborna, tekuća je predizborna godina i vladajuća desna koalicija, predvođena HDZ-om visinom i strukturom rebalansiranog proračuna pogoduje, a što bi drugo, nego najvećem dijelu biračkog tijela, od umirovljenika preko branitelja do seljaka. Naprosto kupuje socijalni mir i vrijeme, odnosno daje predujam glasačima za novi mandat. I samo se još jednom potvrđuje da je izlaz iz recesije i stabiliziranje ekonomije, što je nemoguće bez korijenite reforme i radikalnog zadiranja u prava spomenutih biračkih skupina, vladajućim političarima, sada desnim sutra možda lijevim samo rezanje grane na kojoj udobno sjede. Osim toga, najčešćem  puku stalo je do sadašnjosti, preživljavanja, a mnogima i više od toga, makar i na sve veće zaduživanje budućih hrvatskih naraštaja i svatko tko to jamči dobit će će njihov glas. To se zove umijeće politike, bez obzira na sve posljedice i jasno je da se vlastodršci drže one Keynesove kako smo na dugi rok ionako svi mrtvi. Ta zamislite samo, što bi jedino i moglo izvući Lijepu našu iz ove, ne samo ekonomske krize, makar i u iduće dvije do tri godine, da ti vlastodršci, primjerice smanje administraciju bar za 50% na svim razinama, da svedu regionalni ustroj na četiri jedinice, da smanje broj općina sa sadašnjih preko pet stotina na stotinjak, da se u upravama zapošljavaju stručni, a ne podobni, da se takozvana politička ulaganja ili nazovimo ih sad kapitalistički "obrovci" dokinu, makar smo još jako daleko i od kapitalizma i od slobodnog tržišta, a nije baš uvijek mila ni sloboda, poglavito ne drugih, a niti demokracija. A nisu nam mili ni Svjetska banka, ni Međunarodni monetarni fond, ni strani ulagači, ni banke iako će to biti, vrlo skoro, kako glasujemo naš izbor, a ne njihov i dobit ćemo ono što smo tražili, ma koliko to zasad još uvijek ne shvaćali. Tamo gdje naglasak nije na stvaranju novih vrijednosti, povećanju prihoda i nacionalnog bogatstva, tamo gdje je raspodjela i gdje su politička podobnost primarni, a takvo je stanje ovdje već i više od desetljeća, ni državni proračun ne može izgledati drugačije. Da sad još i ne pišem o /ne/proizvodnoj orijentaciji, nepoduzetničkom ozračju, posvemašnjem ravnodušju i apatiji diljem zemlje. U svakoj razvijenijoj demokratskoj zemlji pala bi vlada nakon tolikih vrludanja s proračunom, s tolikom nekompentencijom i nedostatkom volje da se počne izvlačiti iz recesije prije nego što se padne u depresiju. Ali u hrvatskom slučaju čak i da se to i dogodi, teško da ima alternativne i kompetentne vlade ni na lijevom boku i jednostavno se moramo suočiti s činjenicom da nemamo učinkovitih političkih vođa i elita, s osjećajem za odvajanje bitnog od nebitnog, razumijevanje problema i mjere za, sada je već i to izvjesno, dugotrajan i mukotrpan oporavak. I opet tamo gdje su prošlost i ovakve ili onakve traume glavna dnevna, izborna i politička tema, a ne ekonomija i sve ono od čega je on sastavljena, nema nikakvog jamstva za neki boljitak najčešćeg puka.

PERO VIĆAN

Nema tu više nikakve dvojbe, Pero Vićan, najznamenitiji politički, naravno ne i samo to, dubrovački lik na razmeđu tisućljeća, iznova je potvrdio na Gradskom vijeću Grada Dubrovnika da mu nitko ništa ne može i da i dalje, od komunizma, preko socijalizma do evo sad neke vrste kapitalizma, "vedri i oblači" kako se znalo reći, gradom pod Srđem. Vićan odlično poznaje političku matematiku, izborni sustav, narav ovdašnjeg puka, koja je ista, ne zavaravajmo se, već stoljećima, od Dubrovačke Republike na ovamo. I zna procijeniti tko "piza" i tko ne "piza", a istini za volju puno takvih znam po Gradu, i zna "utržiti" i politički i ekonomski i na svaki drugi način sve to. Evo, sad je spasio takozvanu lijevu većinu u Gradskom vijeću i Vlahušića i Muratti i može dalje nastaviti svoje razgranate poslove u kojima ga nigdje formalno, ali stvarno svugdje ima. Jedino ako ga Zagreb ne zaustavi u onim "rabotama" sa zemljištem u Orašcu i možda još u nečemu, ali to će teško ići, jer zna taj svakome "maću" onima koji bi ga htjeli zaustaviti. Zbog svega spomenutoga, kako trenutačno i tko zna dokad stvari stoje, Dubrovnik je nezamisliv bez Vićana, ma koliko se takav Dubrovnik nekome sviđao ili ne. Ustvari, kad malo dublje promislim, bar u lokalnim okvirima, osoba dana bi zapravo stalno trebala biti Pero Vićan, dok se prirodnim silnicama ili nekim izbornim čudesima ne /i/zbije neka druga. A svi oni koji misle da to nije tako, mogu objesiti svoje mišljenje "mačku o rep", jer takva je demokracija po sebi i takvi smo sami po sebi i ne od jučer i sve što smo možebitno dobili i možebitno izgubili, zaslužili smo. Šteta je samo što Pero Vićan, zbog svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zbog prevelike upetljanosti u sve i svašta nije dubrovački Stipe Petrina, osebujni primoštenski načelnik. Jer, Dubrovniku je nakon svih ovih što su se izredali na vrhovima vlasti od kako je hrvatske neovisnosti, potrebna osoba poput Stipe Petrine, koja će znati izboriti se za interes najčešćeg puka ovoga Grada ili bar stalno "drečati" na one koji mu odriču posebnost, identitet i potrebe i koji svoje stranačke interese stavljaju ispred javnog interesa. Ali, i to ćemo pričekati...