Pročitavši o čemu se i na koji način raspravljalo na 2. sjednici Skupštine Dubrovačko-nerretvanske županije, ali i kakav je stvaran doprinos županija kao političko-teritorijalnih, odnosno jedinica područne /regionalne/ samouprave obnovi i razvitku područja koje pokrivaju, mora se postaviti pitanje imaju li one, dakle županije uopće smisla dalje održavati u ovakvom obliku. Osim što se i tu nagomilao administrativni aparat sa sve brojnijim službenicima koje jedva da i imaju konkretnog posla, osim /pre/raspodjele ionako minornog županijskog proračuna, kojim se niti jedan veći projekt ne može /su/financirati, možda i ne samo Dubrovačko-neretvanska županija sa svojim tijelima i administracijom samo je poligon za sterilna politička i ideološka prepucavanja pozicije i opozicije. Nešto je življe prije svakih izbora, a onda se pokaže, bilo tko da je na vlasti, ne može, sve i da hoće, zbog nedostatka novca prije svega, riješiti niti jedan ozbiljniji problem. Ako se već hoće očuvati kakva-takva područna samouprava, onda bi bilo potrebno možda profesionalizirati samo dužnosnike, poput župana i njegova dva zamjenika, te par službi koje bi obavljale zakonski utvrđene poslove i to je to. Ovako kako je sad, znaju to dobro i oni koji je vode, ali priznati naravno neće, doista nema nikakvog smisla. Što ćemo, kad je produktivnih radnih mjesta u takozvanom realnom sektoru zapravo sve manje, pa se problem ublažava, bar se tako misli, radnim mjestima i ne samo u županijama, nego i u brojnim drugim paradržavnim ustanovama i sl.

Bajro Sarić