Ali, sve bi to netko bolje od mene mogao i trebao opisati, netko s više mašte i pedigrea, opet ali, bez fikcije, za što je potrebno i intelektualne, pa i neke elementarne hrabrosti. Strah, racionalan ili neracionalan, svejedno, to je ono što nas "resi" i opet kažem, ekonomska i svaka druga, s njom povezana ovisnost, sputava nam disanje i govor "punim plućima", bili u pravu ili ne. Strašan je problem što sadašnji dubrovački naraštaji i žitelji, ili većina ili oni kojima je ta većina povjerila vlast, kako bilo, ne uočava na izravan način vrijjednosti Grada u novom, globalnom okruženju i potrebu da se on na posve drukčiji način promišlja i prakticira. Nije dobro ni ono što se sada u Gradu događa, da se i ne govori oko Grada, počevši od estetike, sklada, funkcionalnosti do urbanizma, arhitekture, prometa, uljudbe, bar ne s dugoročnih razvojnih perspektiva. Znam da nije lako ni onima na vlasti, pa ni onima koji nisu, ali moguće su poboljšice i pristupni putevi svakom dobronamjerniku. Ne zaboravimo ni to da nas je sve manje kojima je stalo do javnog, općeg, Grada, u naletu kapitala, pohlepe, medija. Nije li žalosno čitati o našima koji su uspjeli vani, a ne pisati o našima koji su tu, među nama i ne stvoriti pretpostavke da naši uspiju među nama, iako ni objektivno to ne možemo učiniti za baš svakoga na tržištu rada kako ga uvjetuje taj veliki svijet. Pokušajmo se dogovoriti i koliko-toliko uskladiti što je to suvremeni dubrovački identitet, ima pameti i za to, dakle što je to dubrovački suvenir, gastronomija, kuća, da ne nabrajam i po čemu se razlikuje od ostalih suvenira, gastronomije, kuća i sl. i gdje smo konkurentni i s čime ćemo u taj globalni svijet. Moramo li baš rabiti i preslikavati te bjelosvjetske izraze i nazive za restorane, poduzeća, logotipe, vizualne identitete i sl. i zar smo toliko lijeni zaviriti u tu golemu povijesnu baštinu i povezati je sa suvremenošću? Da ne i govorim o tome koliko se to ime i grb Dubrovnika zlorabi i profanira, pa i tome treba stati na kraj. A vrijeme je da se Dubrovnik sagleda i s nekog drugog kantuna i u drugim vizurama...
A što se povijesne jezgre ili Grada tiče, potrebno je, a i moguće i s lokalne, pa i državne razine učiniti ono što je pravno i sadržajno moguće učiniti, pa predlažem da se prireza, komunalne naknade i sl. oslobode svi njezini stanovnici, poduzetnici od poreza na tvtku, naknade za korištenje javnih površina, komunalnog doprinosa ili da se bar isti umanje. Dalje, naknade za novorođenčad trebale bi biti i veće roditeljima s prebivalištem u Gradu, besplatne školske knjige, prijevozne olakšice i sl. Potpore su potrebne i u građevinskom materijalu i njegovom prijevozu pri obnovi stambenog fonda. Gradu je potrebna i posebna javna ustanova za upravljanje njegovim resursima, inovirani prostorni plan, pravila o urbanoj opremi, komunalnom redu, namjeni poslovnih prostora i drugačija politika zakupnina. Pa i udruge, koje imaju takvu djelatnost, trebale bi djelovati u Gradu. Ukratko, ne može se Grad prepustiti tržištu i njegovim zakonitostima, ako je njegova sudbina sudbina krajnjeg hrvatskog juga. Pa i neka se ne uvrijede Konavljani, Župljani, Primorci, Pelješćani, Hercegovci, Gružani, Lapađani, Riječani... svi su oni ovisnici o Gradu, ovako ili onako, bez obzira koliki im je i odakle im dohodak. Problem je u tome, možda i najveći, što se upravo ta ovisnost ili posrednost ne prepoznaje i ne dao Bog i Sv. Vlaho da se Gradu nešto ružno dogodi. Tada bi se to tek vidjelo, a i već smo, povijesno gledano i vidjeli i čitali i neponovilo se! Kao što život čovjeka nije moguć bez srca, teško da je moguć svih nas ovdje danas ili sutra bez Grada.
Promišljajući stanje i perspektive Grada, ponovit ću, povijesne gradske jezgre, da ne bude nesporazuma, neki je moj zaključak kako većina sadašnjeg stanovništva Grada Dubrovnika /od Brsečina preko Elafita do Sv. Jakova/ zapravo i nema nekog osjećaja ili umnije, senzibiliteta prema aktualnnim, pa već i kroničnim problemima i sudbini onoga po čemu je Dubrovnik jedino toliko i prepoznatljiv i privlačan svijetu, ali prije svega nama najdraži. A to, treba ponoviti su gradski miri i sve ono unutar njih, od crkava, muzeja, u manjoj mjeri restorana, butiga i sl. i nažalost sve manje čeljadi, kulture i života. Tema povijesne gradske jezgre, njezine obnove i revitalizacije spram nekih drugih, po meni upitnih projekata, pa čak i ideja, ne ostavlja bogzna kakav dojam na prosječnog birača i jednostavno ne donosi glasove. Vapaji sa Sv. Marije ili Pelina preslabo se čuju i u Gružu i Lapadu, nekmoli i kod "skupljača glasova". Prokletstvo je politike i demokracije, naravno i ne samo hrvatske, da se sva temelji na brojkama, većini i manjini, ma koliko su posljedice štetne u nizu slučajeva i detalja i na kratki i na dugi rok i na opće, pa i pojedinačno. Politički "proizvod" je nekakva cjelina sastavljena od svega i svačega, a nerijetko i najviše od neostvarenih mogućnosti i prigoda. Utoliko je i stanje, perspektive i sudbina Grada ozbiljan, zasad ipak problem. Pa i dobro je dok je problem, znači da ga je i moguće riješiti novim promišljanjem, idejama, djelima i strpljenjem. Obveza je to prema novim naraštajima Dubrovčana, pa ako hoćete i Sv. Vlahu, našemu parcu, liječniku i spasitelju. Kad je mogao on, možemo i mi, jer unatoč svega, nama je ipak lakše u neovisnoj i suverenoj hrvatskoj državi i samo ako se koncentriramo na rješenje problema. Sve se može na ovome svijetu riješiti, uz dopuštenje Boga, ako se koncentriramo i ako hoćemo, znajući naravno točno što hoćemo, kako neki pisci rekoše, a i svjedok sam u nizu slučajeva da je tome upravo tako...
Sve u svemu, ova /s/umorna priča o Gradu, točnije o povijesnoj jezgri i nije nešto drugo nego o učincima tržišne stihije, globalizacije, pa čak u našem slučaju i prvobitne akumulacije kapitala i na najveće, stoljećima stvarane vrijednosti i posebnosti. S time da se u ovu "materiju" ipak može uvesti više reda i uključiti se u globalizacijsku utakmicu na prepoznatljiv dubrovački način s njegovih najboljih tradicija i novih okolnosti vremena i prostora. Za to je potrebno i znatno više političke volje, zajedništva, novca i pameti. Drugi je način odustati od svega i prepustiti se globalnom valu, u kojem slučaju će ostati samo gradski miri kao znak prepoznatljivosti, čemu se i približavamo. A mire ili zidine baš i ne volim kao simbole, čak i doslovno, makar se uvijek divim vremenu i ljudima u kojima su izgrađene.
26. siječnja 2007.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
