Biti uspješan političar znači prikupiti što više glasova izbornika, birača ili naroda kako bi se njima vladalo i nametnula njihova volja, što, kojega li apsurda nerijetko i nema nikakve veze s voljom onih koji su vladare izabrali, makar i u posve besprijekornoj demokratskoj proceduri. Najčešće se programi, riječi i obećanja izabranih zaborave odmah nakon izbora i priprema u iduće četiri godine obrana zbog čega se nisu držali obećanja, što i nije neki osobit problem. Ovdje, kod nas, lako je naći opravdanje za neučinjeno ili nedovoljno učinjeno, okomiti se na političke suparnike, pozvati se na domoljublje i već se sada kladim da će tako biti i do općih izbora u studenome.
Ne razumijem i držim da je na pogrešnom putu HDZ i Sanader inzistirajući na gradnji pelješkog mosta i još nekih predizbornih obećanja i jamstava. Ako misli da će se tako povezati Hrvatska, materijalno i možda, a duhovno baš i ne. Projekti su čisto politički, nedokazani ekonomskom računicom i najmanji je problem tu Bosna i Hercegovina i njihovi zahtjevi. Lukavi Mesić je, možda i nesvjesno, ali i s pravom, opet bar po meni, rekao da će se pelješki most graditi kad bude novca. Pa i svatko od vas i ja, da imam dovoljno novca, kupio bi i gradio i ovo i ono, i sve na ovome svijetu treba, i zdravlje, i novac, i mostovi, i slava, i uvažavanje, ali kako sve nikad nije moguće, određujemo prioritete po prirodi stvari. Ako nas glava boli, prestanak boli je najveći prioritet i tako redom. A ja ne vidim da je neki veliki problem doći u ove naše krajeve ili krajnji hrvatski jug, odnosno veći je problem zašto uopće ovdje doći, graditi, ulagati i trošiti, pa čak i ostati. Zna se što je i gdje je vrhunsko vino "dingać" i svatko će doći do njega ako to hoće. Čujem da je problem samo u količini, a nipošto u prijevozu i sl. Konavljani su obnovili i izgradili silnu infrastrukturu, pa se malo kome tamo ostaje i svatko sanja i bježi na poslove u zračnu luku, Dubrovnik, Zagreb i sl. unatoč bogatim prirodnim, kulturno-povijesnim i drugim resursima. Inače su Hrvatskoj dane zamjerke i Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda zbog silnih ulaganja u infrastrukturu, a premalo u poduzetničke projekte i uopće konkurentnost gospodarstva. Ispostavit će se, možda i vrlo skoro, da sve to zapravo gradimo i trošimo novce za druge, najmanje hrvatske korisnike. Razočaram se kad se suočavam s mukama naše čeljadi, kakva jest da jest, kako bi ishodila neki mali, da ne kažem jadni kredit za pokrenuti ili oporaviti neki posao, održati svoju obitelj i što je najvažnije, ostati u svom selu, zavičaju...Žalosno je, znam to dobro, kako na takve gledaju banke, državni i lokalni činovnici i koliko im samo problema postavljaju. Takvu torturu može izdržati samo "izvanzemaljac", satkan od nekog neprirodnog materijala. S druge strane, milijunski krediti dijele se "šakom i kapom" podobnima i moćnima i ne pitajući kako će ih vratiti. Koliko li je samo takvih promašenih i koliko se puta nekima daje stalno šansa ili prigoda, a drugima niti jednom? I koliko se samo krivih ljudi stalno "vrti", a koliko pravih zapravo nigdje nema. Završit ću sa Sinišom Vucom, kojega inače optužuju da "mlati" ženu ili suprugu, kakvih pojava vjerojatno i ima, a što ćemo ako netko i laže radi osobnih probitaka? Kad se Vuco natjecao za saborskog zastupnika kao neovisni s nekim prijateljem Lukom, glavni projekt mu je bio asfaltiranje makadamske ceste od Neorića do Sinja. "Daj ti meni poveži Neorić i Sinj, da mali čovik može brzo doći na posao u Sinj i još brže se vratiti u Neorić, to je to, i za to ćemo se mi izboriti!". Vuco naravno nije prošao, ali ostaje gorka istina da su svi ti kandidati, natjecatelji ili kako hoćete daleko od zbilje i elementarnih ljudskih potreba. Ma koga zanima što će biti nakon njega i što će biti ako bude? A i kakva je to većina, pa i demokracija ako od 100 upisanih birača izađe 50 i ako za one koji postanu vladari glasuje recimo 35% ili 17.5 birača, što znači da je za takvu vlast glasovalo svega 17.5% ukupnog biračkog tijela. Sve u svemu, teror manjine nad većinom i okolnosti vremena i mjesta u kojemu jesmo...
13. ožujka 2007.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
