Za Elafitsko otočje često se zna reći da su neprocjenjiv turistički potencijal, što i jesu, makar je donekle i upitno koliko su prirodne ljepote, kulturno-povijesna baština i uglavnom očuvani okoliš, bez ostalih, posebice ugostiteljskih, zabavnih, rekreacijskih i kulturnih sadržaja u suvremenim turističkim trendovima danas konkurentne, odnosno  tražene na europskom, pa i svjetskom receptivnom turističkom tržištu. Kao i u svemu ostalome, tako i turizmu, neke vrijednosti se troše, nove stvaraju i kako bilo, ulagačima, osim onih špekulantskih nakana, otoci baš i nisu toliko zanimljivi. Elafiti su izloženi snažnoj depopulaciji već  i stoljećima i zapravo skoro već i nema autohtonih ljudskih potencijala koji bi ih mogli izvući iz očite letargije i svođenja kakve-takve aktivnosti na tri ljetna mjeseca. To naravno nije dovoljno za o/p/stanak na tim, pa i svim drugim hrvatskim otocima i čini se neminovnim scenarij po kojemu će tamošnje domicilno stanovništvo posve nestati ako se ne bude ništa ozbiljnijeg, osobito u gospodarskom smislu događalo. A ako se hoće i treba događati, onda se mora promijeniti demografska slika i posvemašnja revitalizacija, prihvatilo se to ili ne. Uostalom, ta je dvojba svojstvena i cjelokupnom području Dubrovačko-neretvanske županije i sve mi se čini kako se na nizu lokacija vode mali ili veći ratovi, otpustiti "ventile" i privući ulagače i tako osigurati razvojnu perspektivu i održivost ili tiho odumirati. Sve vladajuće garniture u Dubrovniku, još od onoga do ovoga doba, posjećivale su i Kalamotu i Lopud i Šipan, obećavale ovo ili ono, nije baš da ništa nije ni ostvareno, poglavito glede vodoopskrbe i prometa, ali podosta elementarnih infrastrukturnih sadržaja kao najvažnijeg preduvjeta bilo kakvog imalo održivog razvoja i revitalizacije nisu i tko zna kad će biti riješeni. Problemi Elafita, slično povijesnoj gradskoj jezgri, imaju i političku konotaciju, jer tamo je premalo birača, a onoj većini koja odlučuje o tome tko će vladati ili upravljati, svejedno, nije nimalo ni stalo što će biti s takvim područjima i njihovim stanovnicima. Uostalom, mnogi tamo nikad nisu ni nogom kročili. Predlažem gradskim vlastima da u ionako brojnoj, pa i školovanoj administraciji zaduže bar po jednu osobu koja će se sustavno i dnevno baviti životnim i razvojnim pitanjima i Elafita i povijesne gradske jezgre, što je minimum za početak.

Bajro Sarić