Nema više nikakve dvojbe, Grad Dubrovnik je, zbog iracionalnog proračuna za 2009. u krajnje teškom financijskom položaju. Naravno, bankrotirat neće, niti po zakonu može, ali već i tekuće djelovanje kulturnih ustanova, športskih i kažu preko 200 ostalih udruga, dječjih vrtića, pa i komunalnog sustava dovodi se u pitanje. Nova zaduživanja ili "premosnice" nisu moguće i naprosto  svekolikom puku, i gradonačelnik Andro Vlahušić i oni koji vode ovaj Grad, mora reći, urbi et orbi, da je postojeći socijalni, kulturni, športski, pa i komunalni standard, koji se /su/financira iz gradskog proračuna, neodrživ i da se mora ići u radikalne troškovne racionalizacije, uključujući i brojne otkaze ugovora o radu zaposlenicima u spomenutim ustanovama, društvima i upravi. Za takvo stanje i tako tmurne perspektive nipošto se ne mogu okriviti aktualne gradske vlasti na čelu s Vlahušićem, jer cijela komunalna, kulturna, športska, socijalna i ostala infrastruktura i djelatnosti gradila se na konceptu konstantnog rasta gradskog proračuna, što se događalo od 2001. do 2006., a odonda je postalo razvidno da je gradski proračun dostigao gornje granice. Naime, sve su i realno i nominalno manji prihodi od poreza i prireza porezu na dohodak, jer poslodavci smanjuju poreznu osnovicu za plaću, sve je manje poslovnih prostora u vlasništvu Grada, pa opadaju prihodi od zakupnina, manji su i prihodi od poreza na promet nekretnina, jer posljednjih godina i promet nekretnina je u snažnom padu, da se još i ne priča o komunalnom doprinosu, jer se više skoro ništa i ne gradi. A s druge strane, potrebe proračunskih korisnika su u konstantnom rastu, objektivno ili neobjektivno, puno je tamo i neracionalnosti i nerada, osobito kod onih čije rezultate nije moguće kvantificirati, primjerice u kulturi. Scenarij propasti gradskih financija posve je identičan scenariju propasti realnog sektora, odnosno poduzetnika i lako je i tu naći poveznice. Mislim da je pred Vlahušićem i ostalim teška zadaća, a to je potpuna redefinicija proračunske politike za 2010., kojoj mora biti glavni prioritet održavanje komunalnih i socijalnih funkcija Grada, a svima ostalima što ostane, a ostat će, posve je već sad sigurno, jako, jako malo. Jednostavno, slika Grada ne može biti drugačija, ljepša od njegove gospodarske slike, koja je vidimo kakva. Koliko je, ništa drugo nego ova depresija posljedica globalne ekonomske recesije, a koliko nekih naših unutarnjih, da blago kažem slabosti, poput trulih političkih kompromisa, instalacije podobnih i poslušnih umjesto stručnih i neovisnih na vitalno važnim radnim mjestima, svakome na prosudbu. Ali, da su računi pristigli, jesu, pristigli su...

Bajro Sarić