Jednostavno, nismo dobri, pa i ne vjerujemo, jako nam se žuri, htjeli bi prečice, ne poštujemo ni starije ni svoje ni tuđe, a i ne radi nam se baš ako ne moramo. Zaprepastio sam s koliko ideološkog naboja i predrasuda razglaba ta naša mladež, odakle im samo takav "gard" i opet koliko je malo kurentna kultura rada, stvaranja, pa i nekog pristojnijeg ponašanja. A nije ni točno, bar otkako znam za sebe, da se urušio cjelokupan vrijednosni sustav ili moral, jer da bi se nešto urušilo prethodno bi trebalo biti izgrađeno, a izgrađeno nije. Stalno se "prosipaju" neke teze ili promišljanja o nekakvoj duhovnoj i moralnoj obnovi, ali se nikada ne kaže na kojoj se "podlozi" to nešto treba obnoviti ili što to treba obnoviti. A ako su tolike materijalne ratne štete, ako je urušen vrijednosni sustav i ako se onda, po nekima čak i bolje i manje stresno živjelo, je li baš onaj sustav bio loš i nije li možda bolje "pogađao" našu narav? I nije li ta sklonost k uravnilovci, nesklonost prema iznadprosječnima i pokretnijima, opet kakvi jesu da jesu, nije li to zapravo naša prava narav? Pa i ta vjera u državu, stranku, lidere, a ne u sebe i svoje mogućnosti i vrijednosti, uz Božju pomoć, i to je ono što svakodnevno uočavam. Nisam nimalo sretan što je tome tako, a još manje što je u pravu nekad veliki burzovni mešetar Gordon Gekk, kojega tako dobro tumači Michael Douglas. Taj Gekk između ostaloga je govorio: "Ručak? Šališ se? Ručak je za slabiće". Ili, "pohlepa uhvaća samu bit revolucionarnog duha" ili "nema osjećaja, ne voli nikoga i bori se, a ako treba prijatelja, nabavi psa". Tako je to u filmu "Wall Street", a nije ni zbilja i ne samo ova dubrovačka, hrvatska, nego i uopće zemaljska.
Da bi se ovdje i danas uspjelo, bar na kratak rok, jer na dulji se ionako ništa, baš ništa ne isplati, a i svi smo mrtvi na dugi rok, morate razumijeti tržište onakvo kakvo jest, a to dalje znati i poznavati, ovako ili onako i pokrenuti one koji odlučuju i donose razna rješenja ili suglasnosti, čak i više na nižim razinama, koji vam mogu i život zagorčati, po nalogu višega. I znati da su interesi vječni, a ljubav i sve ostalo prolazni. Sve to košta i kad se svi podmire, a nije ih mali broj koje treba podmiriti, kalkulacije i ne izgledaju baš tako sjajno ni u nekretninama. Pa što mislite, zbog čega se ljudi bore za vlast, kad ionako drugo ništa ne znaju raditi, nego da u jednom, a nekome ne treba ni pola mandata, riješe sve te ovozemaljske probleme, a Bogu prepuštaju nebeske. Kad bi bilo obratno, bilo bi puno podnošljivije, ali teško da će tome tako biti skoro.
Sve u svemu, imamo i takav ekonomski i pravni poredak, točnije praksu, da se skoro pa ništa ne isplati proizvoditi, svejedno jesu li to čavli, vina ili neke usluge. A i mladež se ne navikava na vrijednosti rada, stvaralaštva, strpljenja i tolerancije, uzor su im kojekakve lažne veličine i vrijednosti. Ma sva se čeljad u krajnjem prirodno ponaša, a da budem skroman, velika većina odbacit će sve ono što mu ne "paše" i ne može se nikoga natjerati da prodaje, primjerice domaće autohtone suvenire, kad su kineski konkurentniji, ma što mi mislili o njima. Arhitektura koju stvara slobodna tržišna utakmica posve je drugačija i posve suprotna onoj kakva je u našoj glavi. Tržište ili kupci, kakvi jesu da jesu nerijetko nemaju nikakvih ni estetskih ni etičkih kriterija i ako se hoće nešto u nekom obrtu ili poslu samo i opstati, tome se treba prilagoditi. Većina nas ima neka svoja viđenja i svijeta i ljudi oko nas i ovoga i onoga i većina o sebi samima misli sve najbolje, ali je problem što nam drugi ili tržište, primjerice u poduzetništvu, to ne priznaje. Neki se i groze kako to sve skupa u našem, još uvijek lijepom i očuvanom Gradu, sve izgleda i najradije bi sve to skupa "pomeli" i nacrtali neku svoju sliku i sva je sreća, kako god bilo, da su u tome opet, koliko-toliko i zaustavljeni. Kad promatram skoro sve te stranačke ljude, svejedno jesu li lijevi ili desni ili srednji, doživljavam ih kao osobe s jednom jedinom zadaćom, da spriječe boljega, sposobnijeg i prodornijeg, pa čak ako je taj bolji, sposobniji i prodoniji i u njihovoj stranci. A u nekom naprednijem svijetu prvo je pitanje što znaš raditi ili bar misliš da znaš raditi, pa tek onda sve ostalo. Zrcalo zbilje i tegoba nerijetko je samo u redoslijedu pitanja. Iznova tvrdim da u Lijepoj našoj i ovdje, na krajnjem hrvatskom jugu, za svakoga ima mjesta i nade i smisla, ali ne baš onako kako svatko od nas to zamišlja. Pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme uvijek su dobro došli i korisni su i sebi i svojima i svima nama i to je ono što se najteže shvaća, iako je jednostavno kao kvadrat.
Sve u svemu, držim da Lijepa naša ima i posve moderan ustav, pa i pravni i ekonomski i socijalni poredak, naravno na papiru. Moguće da neke preinake treba učiniti u poreznoj, monetarnoj i razvojnoj politici, poradi veće motivacije poduzetnika i širenja porezne osnovice. Ali sve to i nije toliko važno i nema se smisla iscrpljivati u nadmetanjima gospodarskim, pa i drugim programima, jer ionako je sve brzo promjenljivo, pa čak i ovo što sad pišem, sutra već nije aktualno, a možda se učini i smiješnim. Hrvatskoj treba takav politički model, volja i lideri koji će snažno pridonijeti, da se, kako Michael Novak tvrdi "ljudski život odvija najinteligentnije i najkreativnije kad se oduke donose na razini najbližoj konkretnoj stvarnosti, i kad se razine donošenja odluka neposredno iznad ove pozivaju samo u krajnjem slučaju." Sva se priča svodi na to da se neka vrsta divljeg kapitalizma i tržišne institucije "pripitome". Zadaća je političara, koja u našim uvjetima slabih demokratskih tradicija i jake kolektivne svijesti, nije ni malo laka, da promiču djelotvornost, proizvodnost, inventivnost i prosperitet i nositelje svega toga, a za takvo što nisu potrebni, makar i najbolji programi, nego samo ljudi jakog samopouzdanja, volje i sposobnosti. Predstojeći izbori i njihovi rezultati pokazat će jesu li u dnevni red budućnosti uvrštene stare, velike političke i nacionalne teme ili ipak suvremeni, demokratski i prosperitetniji profil Hrvatske, koja će sačuvati svoje najvrijednije posebnosti, ali i najbolje iskoristiti sve svoje prednosti u novom, globalnom i sve promjenljivijem okruženju.
7. svibnja 2007.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
