Svatko ima pravo na svoju subjektivnost, na emocije i svoj ukus, važno je da pri tome ne vrijeđa druge i drugačije i to ću pravo "konzumirati". Shrvana teškom bolešću preminula je Tereza Buconić Gović /1947.-2012./, za mene najveća dubrovačka književnica /proza, eseji, romani i sl./ s čijim sa se opusom i njom osobno imao tu privilegiju upoznati. Terezino viđenje, nazovimo ga tako, dubrovačkog mentaliteta, običaja, tradicije, ljepota i ružnoća posve se poklapa s mojim i nemam tu ništa ni dodati ni oduzeti, niti sam tome dorastao. Terezin Dubrovnik, njegova čeljad, slike i prilike, sa svim svojim licem i naličjem čini mi se nenadmašnom umjetnošću, koja iz naoko ničega stvara čudesa. Taj njezin, pa i moj zavičaj i djetinjstvo ostali su samo u njezinim knjigama, vječan trag nekih materijalno možda i siromašnih vremena, ali duhovno kudikamo bogatijih i sadržajnijih. Neka tajna životnost, nalaženje smisla u svakom naporu, ta mirnoća, razumijevanje, blagost i iznad svega hrabro suočavanje s patnjama bez vlastitog izbora, to trpljenje i neopterećivanje nikoga, pa ni najbližih sa svojim mukama, čini Terezu Buconić Gović uistinu besmrtnom, što je ovako ili onako razvidno u njezinim djelima, kome je do toga stalo i tko to hoće priznati, ako mu je to poznato. Žalosno je da oni koji su nekad, pa i sad "drmaju" dubrovačkom kulturom, ta teško propusna društva, nikad nisu ni htjeli ili možda nisu ni znali objektivno vrednovati i promovirati sve sastavnice iznimno vrijedne književne baštine Tereze Buconić Gović. Vjerojatno i stoga što nije bila nametljiva, što je bila skromna i što je naivno vjerovala da će sve to samo po sebi doći. Očito je živjela u pogrešno vrijeme i ljudima "nahvao", ali na pravom mjestu i sva je sreća da njezin svijet ostao zapisan u njezinim knjigama, tako uvjerljivo i precizno i jamči da ga okrutna sadašnja, a teško da će biti bolja i buduća vremena nikad neće biti izbrisan i raskomadan. Tereza Buconić Gović, opet ću ponoviti, zacijelo je najznačajnija suvremena dubrovačka književnica. Usput, dubrovačka književna baština i nije bogata spisateljicama, odnosno ženama. U svojim, uglavnom kratkim pričama opisuje duhovnu i materijalnu baštinu dubrovačkog kraja, najčešće zavičajne Rijeke dubrovačke. Teme su uglavnom život, običaji i karakteri iz daljnje i bliže dubrovačke prošlosti i tradicije. Od naoko beznačajnih stvari, ljudi i detalja Tereza je stvorila brojne slikovite, rječite i pamtljive priče, vraćajući nas u vlastito djetinjstvo i zavičaj i podsjećajući nas na prolaznost, ali i zaborav. Možda je Eta Rehak, u recenziji "Zavičajnih priča", najbolje opisala bit lirske proze Tereze Buconić Gović. "...Terezino zapažanje zaustavlja se na malim, naoko beznačajnim uporabnim predmetima, na pojavama i predmetnim detaljima, na poslovima i usputnim oznakama svakodnevnog života Rijeke dubrovačke. Ona poput marljivog mozaičara brižljivo slaže kamenčiće svojih zapažanja koji se očituju znakovima. Ti znakovi pokrivaju ukupnost življenja pa se preobražaj njihov prati u nizu asocijacija koje tvore priču. Drugim riječima: s razine osjetilnog projicira svoj svijet u sferu duhovnog, pa tako objedinjen postaje svjedokom ukupnosti trajanja i postojanja. Svaka crtica nije ništa drugo nego neka od varijanti raznih postaja životnog puta. U tome i leži originalnost i svježina Terezinog pisanja..." Kad sve ubrzanijim ritmom ništa drugo nego nestaje jedan ne tako davno prepoznatljiv Grad i njegova čeljad, sa svim svojim vrlinama i manama, naprosto se mora naći vremena pročitati neka priča Tereze Buconić Gović iz brojnih knjiga i časopisa koja će nas podsjetiti na ono što smo negdje duboko potisnuli, svjesno ili nesvjesno, ono bitno, a ne materijalno u nama ili bolje rečeno da materija nikako ne može nadomjestiti ili zamijeniti duh, koliko god se trsili da je to moguće.

Bajro Sarić